LUTANJA NA VELIKOM PUTU LUBENICA: OD PLOČA DO LASTOVA

Bilo je vruće. Ne ono vruće na koje smo već bili navikli, već tako da ste morali škiljiti čak i ako ste bili u debeloj hladovini. Kao da će vam biti lakše ako nećete gledati u tako jarku svjetlost. Mjesto na kojem smo utovarivali teret je velika luka, bez puno hlada, a zbog nedostatka vjetra imali smo osjećaj da nas težak, zgusnuti zrak pritišće. Kad su lubenice stigle, mi smo već neko vrijeme bili tamo. Ekipa ih je zgrabila kako bismo ih čim prije utovarili.

IMG_0410

– Čekajte, trebamo fotografije, rekli su nam gradonačelnikovi ljudi. Nekako sam se složio. I nama su trebale fotografije, i narednih 15 minuta stajali smo na vrućem suncu. Lubenica tu, brod u pozadini, drži lubenicu, okreni se, daj da i ja pofotkam, opet se okreni.. takve su se upute čule dok smo bili u ulozi manekena za lubenice.

IMG_0444

Naposljetku smo, kad je sve bilo gotovo, razrezali jednu lubenicu, WOW! Kako je dobro jesti svježu lubenicu nakon dana provedenog na vrućem ljetnom suncu. To je čudesan osjećaj. Oči vam se širom otvore dok taj ukusni plod aktivira svaki djelić tijela. Potpuno osvježeni, ponovno smo se počeli smijati. Ovog puta ne za fotografije, nego zbog osjećaja dobro odrađenog posla.

Krenuli smo iz Ploča, zahvalni gradonačelniku i njegovim pomoćnicima.

– Vidimo se iduće godine, rekao sam i otišli smo.

Prva je stanica bila malo izvan luke, more je bilo mirno tako da je bilo moguće plivati u otvorenom moru. Samo smo isključili motor i brod je plutao dok se nije zaustavio. Hladno je more bilo osvježavajuće skoro poput lubenice. Polako smo stigli do Lovišća, predivne luke na Pelješcu. Ovaj poluotok izgledom podsjeća na otok, a velike planine pojačavaju taj dojam.

Tu smo ponudili svoje voće na prodaju. Kao dio ekspedicije, učenici daju lubenicu a potom traže donacije za dom u kojem žive. Na taj način se to iskustvo dijeli i s drugim učenicima u domu. Tim novcem kupe nešto što svi mogu koristiti, poput DVD-a i video igrica. Mi im ne govorimo što da kupe, samo da to mora biti nešto što svi u domu mogu koristiti. I ponekad se jednostavno moramo pomiriti s njihovim željama.

IMG_0453

Kad smo stigli u Lovišće, dočekali su nas s nestrpljenjem. Ana, naša psihologinja, koja je bila na ekspediciji, dolazi sa susjednog Hvara, a njeni teta i ujak žive u Lovišću. Kad smo stigli, to je bio ogroman doček, kako za Anu, tako i za nas. Njeni rođaci imaju restoran u blizini luke i kad smo se privezali, otišli smo na piće s njenom obitelji.

Ponudili su nam da dođemo na večeru u restoran, no ljubazno smo se zahvalili i objasnili kako je kuhanje i život na brodu dio progama. Stoga smo si napravili večeru na brodu. Izvukli smo i svoj maleni čamac te smo u njega poslagali lubenice. Svi su bili zauzeti: neki su kuhali, neki rezali lubenice, neki radili na održavanju broda. Bilo je lijepo vidjeti kako svi surađuju.

IMG_0456

Tijekom ovog putovanja stali smo u rodnom mjestu gotovo svakog od članova ekipe, Vedranov Zaostrog, Anino Lovišće.. Sad je bio red na Lindi i uputili smo se prema njenom rodnom mjestu, Vela Luka, na Korčuli. Iako to tad nismo znali, čekalo nas je pravo iznenađenje.

Na pola puta prema Korčuli, Linda mi je rekla da radio postaja Vela Luka želi napraviti intervju s njom u vezi putovanja. Zvali su tijekom plovidbe i ona im je rekla sve o projektu. No to nije bilo sve. Skupina malenih brodova dočekala nas je u zaljevu, oko tri milja od luke. Za ručak smo imali savršenu svježu ribu, a svi su ribari i mornari upoznali našu ekipu. Popodne smo otišli roniti u potrazi za morskim ježevima i ribari su održali lekciju o životinjama koje žive u ovom području. Na kraju su samo učenici reklo da im se sviđa okus jajašaca morskog ježa.

Kako je sunce počalo zalaziti, krenulu smo u Vela Luju. Tamo je bilo pet brodova s latinskim jedrima, a nebo se zapalilo od boja sunčeva zalaska.Iznenadilo me da je naš veliki teretnjak bio najbrži, dok smo plovili uz pomoć predivnog zapadnjaka. Svi smo pjevali.

IMG_0487

Kakav zbor. Brod uz brod, upjevali smo svoj ulazak u Vela Luku na najveću zabavu koju smo ikad vidjeli, Ribarsku Noć. Ljudi su se okupili na obali i gledali nas kako ulazimo u luku.

Kad smo se privezali, mnoštvo nas je požurivalo da im damo lubenice. Postavili smo štand, Lindini prijatelji, rođaci, ribari i mornari, svi su priskočili u pomoć. Lubenice su išle kao lude. Zastao sam na trenutak, kako bih promatrao. To je onaj tren kad zvuk postane tišina, a vizija je posve jasna.. kad se stvara uspomena koja traje ostatatk života. Stajao sam tamo nekoliko sekundi, ali činilo mi se puno duže. Nadam se da su i drugi imali taj trenutak, no imali su toliko posla dodavajući lubenice da mislim da nisu uspjeli.

IMG_0462

Oko 23 sata ljudi su se razišli, a učenici su prodali više od pola tereta: sigurno će imati dovoljno za kupiti nešto lijepo za dom. Kad smo sve očistili, sjeli smo i nazdravili Lindi koja je organizirala tako divan dan. Razgovarali smo o sljedećoj postaji, udaljenom Lastovu i zaspali smo tek nakon ponoći.

Sljedećeg nas je jutra pozdravio još jedan jedrenjak, dok smo odlazili iz luke. Denis, brodograditelj iz Vela Luke, plovio je s nama do kraja zaljeva i potom smo se pozdravili i krenuli prema Lastovu.

Lastovo je posebno mjesto. To je jedan od najudaljenijih otoka i bio je zatvoren za turizam dok devedesetih te zbog toga kaska s razvojem, Bili smo sretni što smo naišli na prazno pristanište te smo privezali brod i opustii se. Nakon toliko uzbuđenja tijekom prošle noći, Lastovo je bilo odmor.

 

 

 

 

Comments are closed.