Poseban je osjećaj ploviti brodom koji nema motor. Osjećaj kojeg je teško opisati. On je poput kombinacije bespomoćnosti i maksimalne pripremljenosti u isto vrijeme. Kroz misli mi prolaze svi mogući scenariji dok gledam prema horizontu, osluškujem vjetar i promatram jedrenjake koji prolaze i razmišljam što bih ja učinio. U svakoj situaciji imate sekundu odlučiti o reakciji i kako smo odlazili s Murtera, svaka se mogućnost odigravala u mojoj glavi. Osjećao sam veliku odgovornost i znao sam da sad moramo biti uspješni i sigurni ako ikad više želim ploviti Kurnataricom, ovom predivnom betinskom gajetom dugom 6,5 metara.
Išli smo prema Kornatima s grupom učenika iz Dječjeg doma Maestral i udruge MoSt iz Splita. Imali smo priliku posjetiti selo Kravljačicu i živjeti s obitelji Skračić te im pomoći u branju kadulje potrebne za izradu eteričnih ulja i čajeva. Također ćemo učiti o tradiciji i znanjima ribara s otoka, što uključuje i znanje o plovidbi gajetom bez motora kao glavnim prijevoznim sredstvom.
Kornati su strmi. Tlo je većinom kamenito s malo zemlje, što ga čini nemogućim za bosonogo hodanje jer odasvud naviru naoštreni vrhovi te je put prema vrhovima neizvjestan čak i za ovce navikle na takve uvjete penjanja. Do nedavno, ljudi žive na ovim otocima živjeli su od poljoprivrede, što je posebno teška zadaća. Svaka aktivnost: vrtlarenje, njegovanje ovaca ili sakupljanje bilja dolazi uz mnoštvo izazova. Kurnatari, stanovnici otoka, ipak su pronašli način preživljavanja kombinirajući pomorski život s obradom zemlje.
Lovro Skračić, čija obitelj već generacijama živi na otocima, prije nego smo krenuli rekao je: “Nadam se da će im se svidjeti”, pomalo suosjećajnim tonom. Odgovorio sam mu da ne brine i da im se neće svidjeti – to su tinejdžeri. Prvo će prigovarati i pitati se zašto su uopće tamo, a tek će poslije uvidjeti koliko je posebno to iskustvo bilo. Učenici, koji imaju između 14 i 18 godina, već su i prije bili na putovanjima s nama, uključujući Veliki put lubenica i plovidbu kaštelskim zaljevom. Imali smo i lokalnu partnersku organizaciju, Latinsko ‘idro s Murtera.
Latinsko ‘idro je bio ključan partner jer su nam upravo oni dopustili korištenje prekrasne gajete Kurnatarice, koju je izgradio Ante Frožop. Ovaj nam je brod bio više nego potreban jer je spojio pomorsko nasljeđe s razvojem mladih. Bio je do temelja istražen od strane graditelja i nekoliko znanstvenika kako bi se stvorila istinska replika. On je betinska gajeta us svojem najčišćem obliku.
Ovaj je tip broda bio vrlo važan za ljude na Kornatima. Sela na otocima udaljena su, preko puta Murterskog mora, i iako to nije udaljenost velika poput primjerice udaljenosti Palagruže, to je otvoreno more i može biti prilično teško za prijelaz. Ljudi koji se bave poljoprivredom na otocima od polja do polja moraju ići brodom. Ova je gajeta stoga poput morskog traktora. Napravljena je tako da se njome može lako veslati i brzo ploviti kad ne prevozi teret, no kad se koristi za prijevoz tereta, poput primjerice nekoliko tona maslina, postaje stabilna kako bi omogućila neometan utovar i istovar.
Naš je drugi brod bio leut dug 8,3 metara čiji je vlasnik Slobodan Skračić, Lovrin rođak. Leut ima širu palubu te je bio savršen izbor za prijevoz ostatka ekipe i opreme preko Murterskog mora do Kravljačice.
vrijeme je cijelog ljeta bilo nestabino i kiša je padala svakih nekoliko dana. Ranije ove godine, tijekom drugog Velikog puta lubenica, kad smo plovili na braceri Gospa od Mora, doživjeli smo oluje osam od deset dana koliko smo bili na moru. I dalje je bilo tako. Dan prije nego smo krenuli bila je velika grmljavinska oluja, no sad je bura rastjerala oblake i plovili smo uz pomoć lijepog i jakog sjeveroistočnjaka.
Kurnatarica je izvrstan brod, ujedno i jako dobro očuvan. Zbog tradicionalnog izgleda, sve je bilo na dohvat ruke. Vesla su bila spremna, jedro je bilo spremno. Podijelili smo se u dvije grupe, jedna grupa otišla je sa Slobodanom, a druga je ostala s Lovrom i sa mnom. Učenici su nježno izvukli sidro i otisnuli smo se. Nakon toga, prihvatili smo se vesala te smo učenici, Lovro i ja odveslali iz Harmine.
S obzirom na to da je vjetar i dalje bio jak, skratili smo jedro te smo uz pomoć bure počeli ploviti preko Murterskog mora. Izrazi lica kod učenika bili su neprocjenjivi. Pomalo nervozni, u isto vrijeme prepuni uzbuđenja i osjećaja da uopće ne znaju što ih očekuje. Bilo je sunčano, vjetar je puhao i išli smo prema Kornatima brzinom od pet i pol čvorova.
Vjetar je počeo slabiti kad smo prošli Opat, južni ulaz na otoke. Lovro je ispričao učenicima kako je razlog zbog kojeg se to mjesto zove Opat taj što okrugli oblik vrhova iznad prolaza izgleda poput obrijane glave nekog redovnika. Ispričao je priče o imenima otoka, a učenicima se posebno svidjela priča o otoku Babina Guzica. Lovro je rekao kako se iz imena mjesta mogu saznati razne informacije. Rekao nam je i kako je jedan Skračić, Vladimir Skračić, osnovao Institut za toponime, gdje se proučava povijesni, kulturološki i okolišni aspekt imena mjesta. No to nije zaustavilo djecu od izmišljanja vlastitih imena te je svaki dio koji smo prošli dobio novo ime.. ujakova guzica, riblja guzica i slično..
Ubrzo nakon toga, vjetar je još usporio i postao sjeverniji. I dalje smo napredovali, ali to nije dugo potrajalo. Došli smo da dvije milje do Kravljačice i odlučili smo da ćemo posljednjih nekoliko minuta iskoristiti vuču. Slobodan nam je dodao uže i nježno smo povučeni u selo.
Kravljačica se sastoji od 20-30 kuća u uvali, točno ispod najvišeg kornatskog vrha, Metline. Kuće su paralelne s obalom i čini se kao da se utapaju u stjenoviti pejzaž. Lovrin je djed posadio nekoliko borova ispred njihove kuće, a obitelj Skračić okupila se iščekujući nas. Pomogli su nam s opremom i pokazali gdje da postavimo kamp. Ispod velikog bora je bilo najbolje mjesto. Čekali su nas s ručkom, što je bilo olakšanje za studente jer će mnogi od njih sad prvi put u životu kuhati sami za sebe.
Do 14 sati bilo je vrlo vruće. Postavili smo šatore, odložili hranu i pojeli veliki lonac fažola. Rekli smo učenicima da imaju slobodan ostatak dana, do večeri, kad ćemo pripremati mreže za ribolov. Tijekom popodneva trebaju se odmoriti jer ćemo ustati u 4 ujutro.
Žao mi je što nisam imao fotoaparat da zabilježim taj trenutak. Nastao je muk.. potom su se međusobno pogledavali pokušavajući otkriti mislim li to ozbiljno, potom su pogledali svoje učitelje iz domova, a potom su shvatili da se ne šalim. Nitko se nije nasmijao, a ja sam im objasnio zašto.
“Ovdje smo kako bismo radili na polju, a kako je jako vruće, moramo raditi prije nego što sunce izađe. S poslom ćemo završiti prije doručka – popet ćemo se na planinu po mraku, koristeći svjetiljke i raditi u zoru, skupljat ćemo kadulju. Kad se vratimo doma, odmarat ćemo se, jesti, plivati i raditi što god želite ostatak dana.” Fijaka, umijeće da se ne radi ništa, riječ toliko popularna na otocima.
Pogledali su se međusobno i nasmiješili se. Rekli su mi da sam lud. Rekao sam da znam, ali da je to način na koji su ljudi, njihovi preci živjeli stoljećima. Sljedećeg će se tjedna vratiti na kopno i znati cijeniti taj način života.
Ostatak dana je prošao super. Plivali smo u kristalno plavom moru. Oko 18 sati Lovro je pitao tko bi išao postavljati mreže i nekoliko je učenika skočilo. Počeli su se navikavati na život ovdje.
Sunce je bilo nisko te je bilo hladnije i mogli smo raditi na još jednom projektu koji smo isplanirali. Radio sam na zamjeni jarbola na gajeti obitelji Skračić. Dvije godine prije brod je ostao bez jarbola i ovo je bila savršena prilika da stavimo novi jarbol na brod.
Lovro i ja radili smo napornim tempom prije putovanja, kako bismo sve posložili. U dva dana smo napravili jarbol, u dvorištu iza moje kuće. Sad su ostali samo detalji. Učenici su pomogli i do kraja dana novi je jarbol za kaić bio spreman.
Nakon što smo završili večernje zadatke, počelo je ispitivanje. “Što ćemo sada raditi?” Na mobitelima nije bilo signala i to je učenike počelo činiti nervoznima. Rekao sam im da se mogu zaletjeti do dućana po slatkiše i sokove, ako im je dosadno.
Postali su vrlo nestrpljivi.. Dućan??? Gdje??
Tamo, preko brda, odgovorio sam i oni su se počeli spremati.
Kako ćemo doći tamo, pitali su.
Morat ćete pitati Zvonka, on zna put.
Spremili su se za polazak i dobili upute od Zvonka i tek onda su shvatili da se šalimo. Svi smo se smijali i od tog su trenutka učenici koristiti izraz “idemo u dućan” kako bi se maknuli od nas odraslih.
Kukanje ima poseban ton kad kukaju tinejdžeri. Jasno vam je da će rezultati biti isti, što god da se dogodi i da je stav sve. Čine se gotovo bespomoćima. Ne mogu ja ovo. Ne želim ja ovo. U tim trenucima, jedino što možete je pustiti im da odluče o posljedicama nesudjelovanja.
Ako ne ustanete u 4 ujutro, što će se dogoditi, pitao sam grupu. Dogovorili su se da će one koji se ne žele probuditi zaliti vodom. Bilo je mnogo rasprave oko detalja: koliko vode, kad, nakon koliko pokušaja buđenja. Toliko da su u 4, kad je krenulo buđenje, svi bili na nogama i nitko nije dočekao šalicu vode u lice 15 minuta nakon poziva na ustajanje.
Ključ ranig ustajanja bio je uključiti ih u proces. U ekipi je bilo otprilike pola ljudi koji jesu jutarnji tipovi i pola koji bi mogli do podneva ostati u krevetu. Nakon brzog doručka, uključili smo baterijske lampe i krenuli kroz tiho selo prema planini. Nijanse rane zore već su se ocrtavale na horizontu, a brda iznad sela imala su anđeoski sjaj. Do trenutka kad smo došli do mjesta branja kadulja više nam nisu bile potrebne baterije.
Tlo je bilo stjenovito i neravno. Pokazali smo učenicima kako se reže kadulja bez da oštete biljku i počeli su raditi u ekipama po dvoje. Pomagali smo Lovrinoj obitelji koji imaju tvrtku koja se zove Salvia – http://en.kadulja.com te od biljke rade hidrolat, eterično ulje i čaj. Kadulja s Kornata posebno je jakog mirisa i izvrsna za takav tip proizvoda.
Dok su učenici radili i rezali kadulju, sunce se polagano ukazalo. Vidjeti izlazak sunca na Kornatima poseban je doživljaj. Svjetlost dolazi preko vrhova brda i planina i obasjava otoke diljem arhipelaga. Poput dodira čarobnim štapićem, sve se budi: kopno i more obasjani su plavom, bež i zelenom bojom, a kroz oblake se probijaju nijanse crvene, ljubičaste i jarko plave.
Bili smo na vrhu, svaki tim imao je tobu punu kadulje. Zadatak nije bio lak i učenici nisu nužno bili sretni što to rade, ali sad kad je posao bio gotov i dok smo promatrali savršenstvo jutarnjeg sunca, osjećali smo postignuće i čudo. Selo se počelo buditi i vidjeli smo kako ljudi hodaju uokolo i kako se ribari pripremaju za ribarenje.
Lovro je rekao učenicima da će ići u ribolov i nekolicina je htjela poći. Činilo se da im je to zabavnije od rezanja kadulje. Polako smo se spuštali po nepredvidivom terenu prema selu.
Išli su u ribolov blizu otoka Mana. Samo stanovnici otoka imaju pravo ribolova jer je to nacionalni park, a ribolov s Lovrom posebno je iskustvo jer on zna najbolja mjesta. Ulovili su nekoliko riba. Kad su se vratili, odlučili su da će od tih riba napraviti ručak. Bilo je 9 sati.
U SAD-u je za američku vojsku jedno vrijeme postojao slogan: Mi napravimo više do 9 ujutro nego većina ljudi tijekom cijelog dana. To je bilo istina i za ovu djecu. Popeli su se na planinu, brali bilje i potom se vratili iz ribolova s ručkom. No dok u vojsci nastavljaju raditi, za nas će ostatak dana biti fijaka, spavanje pod borovima, kartanje, plivanje ili jednostavno čekanje da sunce zađe.
Oko podneva, brudet je bio gotov: mješavina krumpira, luka, ribe i rajčice. Mislim da učenici nisu navikli jesti ovako pripremljenu ribu. Kad sam pitao jednog od njih kako mu se sviđa, rekao je da je odvratno.
Bio sam u šoku i pitao ga: “Kako to možeš reći? Vi ste zajedno radili na ovome. To je vaš brudet, ulovili ste ribu, sve pripremili i napravili hranu”. To je za njih bilo otkriće, svi su utihnuli. To nije bilo moje putovanje, to je bilo naše putovanje i sav rad radimo zajedno.Čak i ako je odvratno, to je naše odvratno. Ovdje nema restorana, nema kuhara kojem možemo vratiti hranu, to je nešto što ćemo zauvijek pamtiti,a naš će stav u tome odigrati veliku ulogu.
Te smo večeri pripremili brodove i otišli ploviti kako bismo postavili mreže. Ploviti s dva broda bilo je super, prolazili smo jednim pored drugog.
Došli smo do otoka Balon i pripremili mreže za idući dan. Tamo je bilo mjesto i za usidriti se. Učenici su bili u otočkom raspoloženju: bez da im je itko rekao, nekolicina ih se popela na vrh otoka kako bi razgledali. Svi su bili dobro raspoloženi, odmoreni i smijali smo se i šalili. Preživjeli smo prvi puni krug: rad, ribolov, odmor, ručak, rad, ribolov.
Plan za idući dan bio je ići za Slobodanom u branje kupina i smokava. Čak smo mogli spavati malo duže – trebali smo se probuditi u šest. Kad su to čuli, učenici su se nasmiješili. Nakon buđenja u četiri ujutro, sve drugo može.
Pravila o buđenju i dalje su bila na snazi te učenici nisu imali problem s buđenjem. Uskoro smo bili zaposleni branjem bobica i smokava. Slobodan je donio nekoliko košara i punili smo ih, istovremeno jedući plodove koje smo brali. Završili smo s branjem kad smo došli do kapelice Gospe od Tarca, što je sljedeći zaljev nakon Kravljačice.
I dalje se osjetilo kukanje među ućenicima te sam ih naučio igru “tajna sarkazma”. Svi se mogu žaliti koliko god žele, ali moraju koristiti sarkastičan ton, tako da nam bude zabavno. Naprimjer: “Baš volim brati ove bobice”, rekao sam s maksimalno entuzijazma koje je pratilo kolutanje očima. Sarkastičan pristup bio je na snazi ostatak dana i svi su pričali o tome kako im je super ustajati prije sunca i penjati se po planinama. Umirali smo od smijeha.
Lovro je došao brodom, natovario ga punim košarama i poveo neke od učenika po mreže. Ubrali smo oko sedam kilograma bobica. Čudesno! To nam je definitivno bio rekord. Imali smo dovoljno da svaki od Lovrinih rođaka može napraviti veliki lonac džema. Velike zdjele bobica dijelile su se diljem sela. Jedan je od učenika u školi za kuhare i zna kako se od kupina radi sirup za palačinke. Bilo je fantastično! Opet smo imali hranu zahvaljujući vlastitom radu. Ovog je puta osjećaj postignuća bio očigledan, a slatki je sirup za svakog tinejdžera bolji od slane ribe.
Nakon opuštajućeg dana, čekala nas je završna aktivnost: penjanje na vrh Kornata. To nije lako. Penjanje na planinu obično nije onoliko teško koliko mislite da će biti, no pogled prema planini koja se uzdizala iznad sela, bio je zastražujuć. Ironično, učenik kojem je prvog jutra bilo najgore i najteže, sad je bio glavni motivator i pomagao je drugima da nađu potrebnu snagu i uspnu se na vrh.
Kas smo konačno stigli gore, ostali smo bez riječi. Razasuti otoci obasjani večernjim suncem – prizor je bio čisto savršenstvo. Za kraj su učenici sjeli i napisali pismo samima sebi. To je zanimljiva aktivnost jer razmišljaju o tome što su naučili.
Vladala je kontemlativna tišina koja se proširila krajolikom. Bilo je inspirirajuće. Učenici nisu naučili puno toga samo o otocima i kulturi svojih predaka, već i o samima sebi, o tome tko su i tko mogu biti. Ovo putovanje omogućilo im je da iskuse svijet na drugačiji način.
Kad smo bili spremni za odlazak, učenici su pitali mogu li još malo ostati, ne zato što su umorni i ne da im se hodati nego zato što žele uživati u tom pogledu i osjećaju još neko vrijeme. To je, naravno, značilo da će morati planinariti po mraku, no već su se bili navikli na to. Kad je sunce zašlo, pojavila su se svjetla na udaljenim otocima i u gradovima. Kad smo se vratili u selo, Zvonko, Lovrin otac svirao je gitaru i učenici su se okupili. Kakv predivan završetak prekrasnog dana.
Posljednjeg smo se jutra probudili u 6.30. Raspremili smo kamp i bili spremni za pokret. Smeće je trebalo odnijeti do kontejnera na drugi kraj zaljeva. Jedna od učenica, Kate, koja je bila i na Velikom putu lubenica i nedavno polagala za voditelja brodice, pitala je može li uzeti kaić i odvesti smeće. Zvonko je rekao da može, ali samo s veslima.
Kako Kravljačica gleda prema zaljevu, svi su se stanovnici okupili kako bi gledali Katu koja je bila na dužnosti. S njom si bila dvojica učenika. Veslati gajetom nije lako i svi su u selu gledali. Bilo je napeto, hoće li uspjeti sve dobro izmanevrirati? Uspjeli su i istovarili smeće. Potom, kad je jedan od učenika skoro završio u smeću, čuo se smijeh. Nekoliko naredbi od Kate i bio je nazad na brodu te su se polako i pažljivo vratili na dok ispred kuće obitelji Skračić. Cijelo je selo pljeskalo.
Nakon što su Kurnitarica i Slobodanov leut bili natovareni, odvezivali smo užad, a učenici su zapjevali pjesmu koju su naučili tijekom boravka u selu: “Kurnatari, Kurnatari, mismo ni bolje mornari.” – Ljudi s Kornata najbolji su mornari. NJihovi glasovi odjekivali su zaljevom. Dok smo napuštali Kravljačicu, postojan zvuk leutova motora zamaglio je uspomene na proteklih nekoliko dana. No jedno je sigurno: i učenici i žitelji Kravljačice o ovom će susretu pričati sjajne priče.
