Lutanja na Velikom putu lubenica – od Kaštela do Ploča

Red Sky in the Morning

Jutarnje sunce

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Plovidba u Ploče uvijek je olakšanje i za mene i za cijelu ekipu. Cijele godine planiramo ovaj put i puno se toga mora posložiti kako bi brod i ekipa mogli krenuti u Ploče po lubenice. Ova je godina bila prilično izazovna, prvenstveno zbog vremenskih prilika. Učenici su na brod došli dan prije nego smo trebali krenuti, kako bi se upoznali s brodom. Tada su uočili oblake u daljini. Kiša i vjetar počeli su te večeri.

First day on Gospa od Mora

Prvi dan na Gospi od Mora

Kad su idećeg dana došli na brod, bilo je očito da nećemo krenuti. Praćenje vremenske prognoze za mornare je iznimno važno i učenici su zapravo učili svoju prvu lekciju. Zastava je vijorila na vjetru, a oblaci su prijetili kišom.

Odluka o tome kako krenuti bila je ključna za mene kao kapetana. Htio sam da se učenici dobro zabave, no znao sam i da ako ne krenemo uskoro, udaljenost će biti prevelika da bi se prevalila u dva dana i možda ćemo morati putovati noću, kao i prethodne godine. Trebali smo prijeći oko 75 milja do Ploča, kako bismo došli do našeg dragocjenog tereta.

Učenici su sve to super primili, a vrijeme koje smo imali na raspolaganju iskoristili smo kako bismo se bolje upoznali, igrali razne igre i otišli do trgovine po namirnice koje su nam nedostajale. Svi su pitali kad ćemo krenuti, no ja to nisam znao. Pratio sam prognozu koja je najavljivala slabljenje vjetra tijekom popodneva i promatrali smo zastavu da vidimo hoće li se ona umiriti.

Jedan od zabavnijih dijelova planiranja Velikog puta lubenica bilo je i dopuštanje učenicima da izaberu jelovnik. Oni su ti koji su odgovorni za hranu na putovanju: oni donose odluke s kojima se cijela ekipa, uključujući i kapetana, mora složiti. Zapravo su to prilično dobro napravili, osim što su odlučili kupiti velike količine mesa, a nismo imali hladnjak, samo cooler. U međuvremenu smo smrznuli meso u zamrzivaču koji smo posudili od prijatelja. Stoga smo , kad je vjetar oslabio, morali nazvati tog prijatelja kako bi donio hranu i kako busmo mogli krenuti.

First Night at Bobovisče

Prva noć u Bobovišćima

Nakon što smo primijetili da se vrijeme mijenja, odlučili smo da je trenutak da se smrznuti svinjski kotleti i piletina donesu na brod. Ekipa se šalila kako ćemo tu večer imati roštilj, a ostatak putovanja jesti grah iz konzerve. Ja zapravo mislim da smo mi pogriješili jer nismo dovoljno dobro objasnili kako cooleri neće biti hladni ako nema leda.

Do 3 sata popodne vjetar je oslabio i bili smo spremni na pokret. Vidio sam im na licima da su spremni. Malo nervozni, ali spremni. Napustili smo Kaštela prećeni južnim vjetrom i krenuli prema Braču. Ovo će biti savršena prva noć. Krenuli smo u Bobovisća – tamo sam već bio s učenicima kad smo plovili na leutu Slobodna Dalmacija, izgrađenom 1885.

Valovi su još bili veliki, ali imali smo prijelaz do otoka i svi smo bili sretni što smo krenuli na put. Večerali smo svinjske kotlete i krumpir  – bilo je izvrsno.

_DSC3461

Spavanje na brodu bilo je zanimljivo. Chris i Orsat imali su mreže, ravnatelj doma, Miljenko i ja bili smo u prednjoj kabini, a svi su ostali spavali na doku. Bili smo u posve praznom pristaništu i to je bilo savršeno za nas.

Oko 2 u noći počelo je kišiti. Čuo sam kako kapi padaju po palubi. Bilo je komešanja, ali činilo se da će ekipa ostati spavati. Imali smo tendu koja je prekrivala dio palube. I tad je počelo. BOOM, munje i gromovi praćeni pljuskom. Svi koji su bili na doku  sjurili su se na brod. Tada samo saznali da ima mjesta za sve nas – desetero ljudi spavalo je na brodu.

Isplovili smo s prvim svjetlom. Pred nama je bio dug put, oko 65 milja. Morali smo nadoknaditi ono što smo izgubili prvog dana. Razmišljali smo i o tome da produljimo putovanje za jedan dan, no zajednički smo odlučili da idemo po lubenice čim prije.

_DSC3475

Ekipa je bila umorna zbog pljuskova koji su trajali cijelu noć te smo se izmijenjivali s dužnostima. Jedni su spavali dok su drugi radili. Vjetar je promijenio smjer te je sad dolazio sa sjevera. Valovi su bili veliki, ali zbog dobrog vjetra napredovali smo prema Pločama. OKo 15 sati skrenuli smo prema Hvaru i tamo se zaustavili kako bismo ručali i malo se okupali.

Nekima još uvijek nije bilo dobro – i Mariji i Slavici bilo je zlo. Kad smo stali, počele su se osjećati malo bolje, no Mariju je trebalo nagovarati na plivanje. Slavica je pak skočila u more i prije nego smo se usidrili. Mogli smo vidjeti Ploče s ovog mjesta. Predivna bistra voda u Sućuraju bila je upravo ono što smo trebali. Dan je bio dug i trebao nam je odmor.

Slavica not feeling well.

Slavica se ne osjeća dobro

 

 

Za ručak smo pojeli konzervirane sardine, sit i salatu i ekipa je odmah oživjela. Raspoloženje se popravilo. Učenici su pokušali nagovoriti Pavala da gleda prema kormilu, kako bi ga mogli špricati, no on nije nasjeo na to.

Feeling Better now!

živnuli smo!

Poslije ručka podigli smo jedra i polako krenuli prema Pločama. Svaki je učenik dobio zadatak i partnera. Jedro je na ovakovom brodu pričvršćeno na jarbol i prvo ga je potrebno spustili na palubu. Osam je linija povezanih na jedro i svaka ima ime i funkciju. Poput uvježbane koreografije, svaku liniju treba dobro usmjeriti kako bi brod plovio. Učenici su učili imena koja su i ekipi bila nova.

_DSC3485

Ovakvim se brodovima danas rijetko plovi. Šusta, Troca, Mont, Orca, Brač, Skota.. to su za sve njih bile nove riječi. Zajedno smo radili kako bismo razvukli jedra. Mogu samo zamisliti kako je bilo Chrisu, američkom prijatelju koji ne govori hrvatski, razumjeti mornarske naredbe.

Furling the Mainsail

Nakon što smo namjestili glavno jedro, krenuli smo prema Pločama. Kad smo stigli u luku, osjetilo se olakšanje. Prošli smo 75 milja i ušli u novu fazu putovanja. Lara, pomoćnica gradonačelnika Ploča, dočekala nas je i otišli smo u obližnji kafić kako bismo se odmorili i osjetili čvrsto tlo pod nogama.

Comments are closed.