LUTANJA NA VELIKOM PUTU LUBENICA: OD KAŠTELA DO BRAČA, ZABAVA NA SUNCU

Ovo je najljepše mjesto na svijetu, čuo sam kako govore. Bili smo usred Bračkog kanala i krenuli smo dalje nakon što smo se isplivali. Takvo je oduševljenost zapravo vrlo česta i Dalmatinci često koriste izraz “tko ovo može platiti?” popraćen sentimentalnim uzdahom.

image

Vjerujem da je to istina i ova je godina bila čisti dokaz. Svi znamo onaj osjećaj kad se čini da je sve, uključujući i vremenske prilike, na vašoj strani. Vjetar i sunce ponašaju se prijateljski, a svakom miljom nailazimo na sve toplija i ljepša morska prostranstva.

Mi u Irskoj imamo izraz: “Neka ti put bude lagodan, a vjetar nek ti uvijek čuva leđa”. I zbilja, činilo mi se kao da je svaki dan, s prijateljski nastrojenima vjetrom i morem, dar. Činilo se kao da je napokon, nakon godina izazovnih vremenskih prilika, i nama doslovce svanulo sunce i da će nam to osigurati ugodnu plovidu.

Trudim se ne uspoređivati, ali razlika između prošle i ove godine bila je poput dana i noći. Prošle smo godine na brodu bili deset dana, a od toga je kišilo osam noći za redom, vjetar je bio jak i uvjeti su za učenike bili uistinu izazovni. Ove je godine sve bilo kao da nas je netko pitao kakvo vrijeme želimo. Vremenski su nam uvjeti dali ono što smo trebali. Učenici su se odgovornosti na brodu učili u mirnim uvjetima i iz dana u dan sve su više napredovali.

IMG_0237

Nakon što smo ekipa i ja brodom došli iz Dubrovnika do Splita, susreli smo se s učenicima u marini Kaštela. Uskoro su se ukrcali, ali i oni su se susreli s vlastitim izazovom. Ove je godine to bila vrućina. Bila je to ona vrsta vrućine zbog koje ste htjeli potrčati jer su vam stopala gorjela na užarenom tlu.

Kad su učenici stigli, imali smo u planu svakojake igre i aktivnosti, no nakon pet minuta vezanja čvorova, svi smo se bacili u more. Barem je to bilo pozitivno: imali smo problem koji smo mogli riješiti jednostavnim skokom s broda.

IMG_0233

Krenuli smo iz marine s Ognjenom za kormilom. Ognjen je bio na putovanju i prošle godine i činilo se kao da između ta dva putovanja nije proteklo vrijeme. Prošle sam ga godine naučio ručnim signalima za promjenu smjera i izašli smo iz marine bez da smo progovorili riječ. Zapravo, jedina izgovorena riječ bila je “Može?”, kad je krenuo prema kormilu. To je označilo i nastavak putovanja.

_DSC6090

Usidrili smo se ispred doma u kojem su djeca smještena i svi su drugi učenici dopivali do broda. Brod je tada postao platforma za plivanje, održavala su se natjecanja u skokovima u vodu i utrke do obale. To je bilo osvježavajuće.

Tijekom dana imali smo još aktivnosti, a na kraju smo se vratili u marinu: postigli smo sve što smo htjeli, uključujući i planiranje obroka za tjedan pred nama. To samo pokazuje da se nekad moramo prestati pridržavati rasporeda kako bismo uspjeli sve stići na vrijeme.

 

 

 

 

 

 

 

 

Comments are closed.